Jedan, sasvim, (ne)običan četvrtak u Pirotu

02. april 2020. 12:18 Gradska hronika Pirot Plus Online

Osvanuo je lep dan u Pirotu, četvrtak 2. april. Raduje me nije bilo mraza, pa će voćke roditi. Sa mojim malim šnaucerom bio sam u jutarnjoj šetnji, tek koliko da kuca kaka i piški. Pa normalno, kuce piškaju i kakaju. Od poznatih sretoh Vladu carinika. Nema naroda na ulicama. Velim, dobro je što je tako. Dobri su ovi Piroćanci, pomislih, pa se ugrizoh za jezik. A ko sam ja, zar ja nisam Piroćanac? Jeste da me vuče Morava i rodni kraj, ali ja sam Piroćanac. Ovde se nisam rodio, ali, lično sam, svojom slobodnom voljom izabrao ovaj lep grad da u njemu živim. I, nisam se pokajao, da, ja sam Piroćanac.

Slušam i gledam ovih dana, nema sumnje da i ogromna većina vas to isto radi, na nacionalnim televizijama šta odgovorni preduzimaju kako bismo sa što manje gubitaka pobedili fantomskog neprijatelja, nepoznatog svetu pa i nama, da mu otkrijemo slabe tačke i savladamo ga. Teško mi je da i zamislim koliki je to trud i napor Vlade naše zemlje i celokupnog zdravstvenog sistema uz bezrezervu podršku i saradnju ostalih institucija, vojske, policije, lokalnih samouprava... Zamislite, mnogi su od vas to iskusili, koliko je samo frke, jurcanja, pregovora oko organizacije, na primer, svadbenog veselja. Da, da. To nije mala stvar. Pa dođe i do čarki i svađa. Pa jeste, mora sve da bude pod konac. E sad, zamislite danonoćni rad na opremanju bolnica, karantina, trijažnih centara, borbu sa belosvetskim mangupima i hohštaplerima da vam ne preotmu uplaćene respiratore i druge potrepštine za borbu protiv koronavirusa. Verujte, teško mi je da zamislim. Bio sam vojnik i znam šta znači opremiti logor za stotinu vojnika, postaviti šatore, dati dovoljno ćebadi, vodu, hranu, imati poljski toalet, brinuti o zdravlju i postupati po pe esu. Ma, to je dečja igrarija u sokaku spram ovog. Ne, ne mogu da dočaram tu sliku šta sve treba uraditi da pohvatate one koji dolaze iz zaraženih područja, da ih evidentirate i pronađete s kim su kontaktirali, gde su šetali, da obezbedite dovoljno materijala za analizu onih koji imaju simptome, a da ste pritom neprekidno na nišanu snajpera koronavirusa. Kapu dole svim zdravstvenim radnicima, naravno i farmaceutima! Zato, u svim ovim okolnostima neophodna je disciplina. Mislim da svi znamo šta je disciplina.

A da se ne bih udaljio od svog osnovnog cilja i ovog sasvim (ne)običnog četvrtka, 2. aprila, u Pirotu, neću više da iznosim svoje, što bi reko Novomalac T.G.P. „mudroserine“. Ali, opet se pozivam na komentare o vanrednim merama, dekretima, zabranama, diktaturi i tome slično. Imamo policijski čas. Pa šta? Poštuje se u Pirotu. U nekim zemljama sa (pre)naglašenom demokratijom nema toga, oni su veoma savesni i kulturni "nataknem ih na čiviluk", što bi reko Đole. A nama, balkanskim varvarima treba korbač. Pa nije baš tako. Ovaj sasvim (ne)običan četvrtak u Pirotu govori o nama Piroćancima. Na ulicama, oko pola deset kada sam uključio moju kamericu, ljudi skoro da nema. Niko se ne šeta. Oni koji su napolju kupuju šta im treba i idu kući. Zelena pijaca ne radi. Ima svega po prodavnicama. Hleba dovoljno. Naravno, hleba i soli i preživećemo. Pa nećemo valjda ko ovi Ameri koji se odmah obese ako pet minuta nemaju internet. Stvarno vam kažem. Evo kako je u gradu oko pola deset ovog četvrtka.

Još ću samo napomenuti, volim da gledam televiziju ovih dana pogotovo kada je doktorka Kisić u emisiji, slušajmo savete struke, nauke i nadležnih, a njih imamo u redovnim izveštajima na televiziji i u specijalnim emisijama. Postupajte po savetima. Dolaze dve naporne nedelje, moramo izdržati. Ne opterećujte štabove i ostale nepotrebnim pitanjima. Ma, posejaće se kukuruz i isprskaće se luk i krompir. Kad je bilo da se to nije uradilo? Strpite se. Šta da se okiši, pa se ne može napolje? Proći će i ova nevolja, daj Bože, što bezbolnije.