KOLUMNA: Cogito, ergo sum! Radoje Domanović po drugi put među Srbima –Davor Lazarević, istoričar

„Kakav je ono orden na onom čoveku? Upitam pandura. Ono je orden za zasluge na prosvetnom i kulturnom planu! Odgovori on ozbiljno i hladno. Kakve su to zasluge? Pa on je znate bio kočijaš kod bivšeg ministra prosvete. Darovit kočijaš! Odgovori pandur ...“
„ ...Ovde u našoj zemlji ne trpe se školovani ljudi. Ja sam doktor prava, ali to krijem i ne smem nikome reći jer kad bi ministar doznao, ne bih dobio službu. Jedan moj drug, takođe školovan, morao je, da bi dobio službu, podneti uverenje kako nikad ništa nije učio niti misli išta učiti, pa je dobio službu i to odmah dobar položaj...“
Kroz redove koji su za nama vidimo koliko su neke pojave iz naše istorije zapravo sveža i savremena kategorija. Misli koje ste pročitali u uvodnom delu ovog teksta, iako vrlo savremene, zapravo su odlomci iz Domanovićeve pripovetke „Stradija“, napisane u osvit prošlog veka, u godinama kada je na čelu Srbije kao i danas bio čovek koji se zvao Aleksandar. U njoj je Domanović opisao čudnu zemlju Stradiju poznatu po velikom broju svinja i ministara, u kojoj čovek bez ordenja izgleda kao divljak i čudo neviđeno, gde se ministar inostranih poslova bavi stočarstvom, ministar privrede izučava Homera, ministar policije kažnjava građane zbog gramatičke greške, a ministar prosvete je vrlo naprasit čovek i voli da se tuče. Zbog neobične slučajnosti kada je ime vladara u pitanju ali i zbog dijagnoze srpskog društva koja dočarava kako Domanovićevu tako i našu savremenu epohu rešio sam da svoj tekst započnem rečima našeg maestralnog satiričara i mog kolege profesora istorije i književnosti u pirotskoj Gimnaziji. Nadahnut pripovetkom „Marko Kraljević po drugi put među Srbima“ zapitao sam se kako bi danas Domanović gledao na srpsko društvo pa sam isprovociran time formulisao naslov ove kolumne nameran da svoju percepciju srpskog društva uporedim sa mislima slavnog srpskog pisca i uglednog profesora koji se spletom okolnosti obreo u Pirotu pre tačno 125 godina.
Iako Domanovića i nas razdvaja više od jednog veka istorije i danas je podjednako teško dati odgovore na sva pitanja koja je on tako dramatično postavljao jer smo kao društvo suočavanje sa njima uporno izbegavali dok su se ista uporno ponavljala. Kao što učenika koji beži sa časova i preskače gradivo na kraju sve sustigne tako je i naše društvo, zarobljeno u tinejdžerskoj fazi političkog odrastanja, izgleda sustigao Domanovićev „Vođa“ u svom „najnaprednijem“ izdanju. Teško da je Domanović mogao pretpostaviti da će njegov „Vođa“ biti tako aktuelan danas, a pritom i nadograđen efektima masovne propagande koju je kao sredstvo manipulacije patentirala ekipa okupljena oko jednog mnogo okrutnijeg „vođe“ koga je cela Evropa upamtila. Teško da je srpski pisac mogao zamisliti tako drastičnu i negativnu evoluciju podaničkog mentaliteta, nemoralnosti, jurnjave za ličnim interesima i sveopšte dekadencije koju promovišu rijaliti imaginarijumi sa nacionalnih frekvencija. Njegova „Danga“ danas bi verovatno nosila naslov „Partijska knjižica“, a sve mi se čini da bi se iznova rugao našoj duhovnoj lenjosti, a naročito nepokretnosti društva, nesposobnog da se rasvesti ali nadarenog da ismeje svaku inicijativu da se u „mrtvo more“ svakodnevice unese malo lične note i nešto više pokreta. Verovatno bi neki „vaskrsli“ Domanović iznova pisao sa podsmehom o našoj slabosti da metanišemo pred strancima, o slepom poverenju u vođe koji nam izgledaju mudri samo zato što ih ne poznajemo ili zato što se ne skidaju sa podređenih medija, o policijskim pisarima i birokratama koji jašu građane i o građanima koji smatraju svojom čašću da budu jahani. Ponovo bi Domanović tragao za slobodom koja je vazda kod Srba bila zarobljena negde između ličnog razmišljanja i partijskih dekreta. Bio bi taj ubogi profesor i proganjani književnik zaprepašćen pred i dalje nerešenim pitanjem Kosmeta kao paradigme nedovršene države njegovog vremena i razrušenog nacionalnog identiteta moderne Srbije. Siguran sam da bi ostao bez teksta pred „Dangom“ moderne Srbije oličenoj u sramnim ropskim pečatima koje vlast udara na čelo građana preko partijskih knjižica deleći ih na podobne i one druge. Pisao bi Domanović sa podsmehom i o građanskoj „hrabrosti“ i „viteštvu“ koje se ispoljava nezabeleženom spremnošću na poniženje zarad besplatnog partijskog sendviča.
Na kraju, teško da bi „vaskrsli“ Domanović zbog svoje britke satire ponovo po kazni bio premešten na službu u Pirot jer to više nije zaostala palanka na rubu države, ali bi sigurno završio na naslovnim stranicama tabloida kao prokazani izdajnik, strani plaćenik ili neprijatelj naroda.
Davor Lazarević, istoričar
-
15. jul 2024. 12:27 Tokom juna u Odseku Pirot, Akademije tehničko vaspitačkih strukovnih studija, realizovane su brojne aktivnosti. Jedna od najznačajnijih je Konkurs za upis studenata u prvu godinu osnovnih strukovnih ... -
15. jul 2024. 11:12 Krajem prošlog meseca, naša sugrađanka poslala nam je pitanje koje se odnosilo na uređenje puta prema Srećkovcu.Istog dana objavili smo u rubrici Vaša pitanja i odgovor Slavi&... -
15. jul 2024. 09:46 Ambasada Francuske u Srbiji tradicionalnim svečanim prijemom, dva dana pred 235. godišnjicu pada Bastilje, obeležila je nacionalni praznik Dan Republike, a prijemu čiji je domaćin ambasador te ... -
13. jul 2024. 17:37 U selu Kusa Vrana u Opštini Dimitrovgrad, a na samoj granici sa Opštinom Babušnica, danas se proslavlja Pavlovdan. Vladika niški Arsenije je osveštao Crkvu u Kusoj ...